Program JAKO, Savjet za razvoj civilnoga društva KZŽ i Povjerenstvo za ravnopravnost spolova KZŽ organizirali su javnu tribinu o radnim pravima u organizacijama civilnoga društva u Krapini u srednjoj školi.
Organizacije civilnoga društva, posebice udruge, susreću se s izazovima financiranja plaća svojih zaposlenika/ca, ali i činjenicom da se u udrugama najčešće radi prekovremeno što je tek u malo slučajeva i plaćeno. Također, razgovaralo se o važnim pitanjima sindikalnih udruživanja te drugih mogućnosti poboljšanja statusa zaposlenih u udrugama.
Moderator tribine bio je Igor Roginek, voditelj Programa JAKO iz Autonomnog centra- ACT. U uvodu se osvrnuo na situaciju u kojoj se nalaze tranzicijska društva, kakvo je i hrvatsko, koja su radnicima donijela visoku cijenu prelaska na slobodno tržište i privatno vlasništvo. U tim procesima socijalna država i socijalna politika su ostali zanemareni i nerazvijeni. Socijalne razlike su sve veće, a krug siromaštva sve širi. Sloboda, pluralizam interesa, tržište, demokratski procesi i procedure stvorile su i pluralizam sindikalnog organiziranja. Umjesto nekadašnjeg centralističkog i monolitnog sindikata nastalo je više posebnih sindikalnih organizacija i sindikalnih središnjica. S druge strane, velika brojnost nepovezanih i nekoordiniranih sindikata dovodi ih u pasivan i neefikasan položaj bez stvarne moći da nešto učine. Ako je situacija sve teža, a sindikati sve nemoćniji, postoji li mogućnost da se u rješavanje ovih problema uključe i drugi akteri civilnog društva kao što su udruge? Već u ovom trenutku postavila su se brojna pitanja: da li ovakvo stanje pred radnike/ce stavlja potrebu da se organiziraju na druge načine i da pomoć traže od drugih oblika građanskog organiziranja – da li nastaju radničke organizacije civilnog društva (grupe koje okupljaju male dioničare, bivše radnike tvrtki u stečaju i slično) ili se pak formiraju nove udruge koje se bave pružanjem pomoći i podrške ugroženima i nezaposlenima radnicima koji su ostali na ulici nakon propadanja ili prodaje poduzeća u kojima su radili? Da li se postojeće organizacije civilnog društva okreću rješavanju ovog problema u društvu? Prihvaćaju li aktivisti/ice NVO sektora radnike/ice kao ravnopravne aktere sposobne da artikuliraju i predstave svoje interese? Postoje li kapaciteti u NGO sektoru za ovakav vid djelovanja? Kakve su mogućnosti da se ovaj značajan dio građana/ki uključi u rješavanje svojih problema i, s druge strane, kako im pomoći u tome?
S druge strane, udruge koje zapošljavaju profesionalce/ke nalaze se pred izazovom financiranja plaća zaposlenika/ca kroz projekte i programe udruga. Također, udruge rade zbog višeg cilja, dobrobiti zajednice, rade i ulažu mnogo više u svoje aktivnosti, a još uvijek nemaju financijskih sredstava za isplatu prekovremenih radnih sati, regresa, božićnica, poticaja i drugih prava. Donatori i ugovorna tijela u pravilu ne razumiju ovu situaciju i ne dozvoljavaju takve troškove.
Time dolazimo do čitavog niza drugih problema i pitanja: Da li se udruge zbog postizanja općeg dobra trebaju odreći radničkih prava i tko uopće štiti radnička prava osoba zaposlenih u udrugama? Jesu li gospodarske djelatnosti udruga paravan za rad na crno? Predstavljaju li udruge način outsourcinga javnih usluga? Ugrožava li volonterski rad i potplaćenost radnika/ca u udrugama radnička prava u javnom sektoru? Mobbing u organizacijama civilnog društva – mit ili prešućena činjenica?
U nastavku diskusije uvodničari/ke su se u svojim izlaganjima osvrnuli na ključne probleme radnih prava osoba zaposlenih u neprofitnim organizacijama.
Gabrijela Ivanov iz K-Zone predstavila je rezultate istraživanja „Rodna ravnopravnost u vrednovanju rada i zadovoljstva radom u organizacijama civilnog društva“. Ovo istraživanje provele su udruge K-zona (Zagreb), LORI (Rijeka), Zora (Čakovec), Pobjede (Osijek) i Bonsai (Dubrovnik) tijekom ožujka i travnja 2014. godine. Istraživanje se provelo u udrugama koje imaju najmanje jednu zaposlenu osobu te se provelo kroz 2 upitnika (jedan upitnik za osobu na nekoj odgovornoj funkciji a drugi za zaposlene). U istraživanju je sudjelovalo 109 udruga i to 81% žena i 19% muškaraca. Ipak, kada je ispitivan položaj ispitanika po spolu rezultati su pokazali da je na poziciji donošenja strateških odluka i upravljanju udruga 44% muškaraca, a 36% žena, dok su za odluke vezane uz svakodnevno poslovanje većinom žene – 38% i 23% muškaraca. Učestao je prekovremeni rad i rad vikendom, koji u slučaju čak 73% slučajeva nije nikad plaćen. Posebno je zabrinjavajuće da je čak 60% ispitanika doživjelo burnout u zadnjih 5 godina. Osim toga, stavovi okoline prema zaposlenju u udrugama su takvi da njihov rad u udrugama ne shvaćaju kao ozbiljan posao. Najviše ispitanih (43,1%) je izjavilo da je potrebna edukacija za upravljanje EU projektima.
Ivana Radanović iz Programa JAKO i Savjeta za razvoj civilnoga društva KZŽ predstavila je rezultate istraživanja „Radnička prava osoba zaposlenih u udrugama“ koje je tijekom 2014. godine proveo Program JAKO s ciljem pregleda stanja i potreba razvoja radničkih prava u udrugama. Istraživanje se provelo kroz metodu fokusiranih grupnih diskusija u 4 županije u kojima se provodi Program JAKO (Krapinsko-zagorska, Međimurska, Varaždinska, Koprivničko-križevačka). U istraživanju je sudjelovala 31 zaposlena osoba u udrugama. Rezultati su pokazali da čak 20 ispitanih ima nižu plaću od prosjeka u Hrvatskoj, većinom minimalnu plaću. Motivacija za rad u udruzi većinom je osobne prirode, posebice u udrugama čiji su korisnici/ce osobe s invaliditetom i djeca s poteškoćama u razvoju. Prednosti zaposlenja u udrugama navedene su fleksibilno radno vrijeme, utjecaj na razvoj, mogućnost brzog napredovanja, vidljivost rezultata provedenih projekata, kreativnost izražavanja te zadovoljstvo rada s korisnicima/cama. Mane zaposlenja u udrugama, a ujedno i izazovi za udruge, su navika korisnika/ca da su osobe zaposlene dostupne 24/7, rad vikendom i praznikom, nestabilno financiranje, neprepoznavanje udruga kao poslodavaca, a posebice miješanje volontiranja i posla za koji su plaćeni što se najviše vidi kod odgovornih osoba u udrugama. Također, mnogo se ulažu privatni resursi poput osobnih automobila, opreme i novca. Najčešće prekovremeni rad nije kompenziran (vrlo rijetko slobodnim danom), ne bilježi se, a za plaćanje prekovremenog rada nema financijskih sredstava. Sve udruge koje se financiraju putem javnih izvora ne dobivaju božićnice, regrese i nagrade jer to nisu prihvatljivi troškovi prema donatoru. Utjecaj na privatni život vidljiv je kroz odgovore ispitanih, a najčešći odgovori su odgađanje zasnivanja obitelji, odgađanje osamostaljenja, nemogućnost dobivanja kredita, utjecaj na partnera/icu i djecu, te stavljanje poslovnih obaveza prije privatnih obaveza koje ovise o projektnim aktivnostima. Okolina još uvijek u većini slučajeva gleda na rad u udrugama kao lagan posao jer „ga plaća grad“, da je to hobi a ne posao, te se ispitani susreću s pitanjima „kada ćeš si naći normalan posao“. Podršku u poboljšanju statusa zaposlenih u udrugama ispitani vide kroz omogućavanje više dugogodišnjih institucionalnih potpora za projekte i programe, kroz više potpora za sufinanciranje/međufinanciranje i predfinanciranje projekata (što će omogućiti da se prebrodi vrijeme posljednje isplate nakon završnog izvješća),… Jedan od zaključaka je i da državne institucije koje su partneri na projektima bi trebali odraditi barem one aktivnosti koje su predviđene projektom da nije smo formalno partnerstvo.
Tajana Broz iz CESI i Povjerenstva za ravnopravnost spolova KZŽ govorila je o ženskom aktivizmu i radničkim pravima podsjetivši na usku vezu ženskog aktivizma i borbe za radnička prava. U posljednje vrijeme jedna od najsnažniji inicijativa vezano uz položaj žena u svijetu rada predstavlja Ženska fronta za radna i socijalna prava koja je pružala otpor izmjenama Zakona o radu tijekom 2013. i 2014. godine. Ženska fronta okupila je brojne ženske, feminističke i sindikalne organizacije u pokušaju da zaustavi daljnju fleksibilizaciju radnih odnosa koji posebno negativno utječu na žene. Istovremeno je upozorila da na drugoj strani nevladine organizacije odnosno njezine zaposlenice često u ime aktivizma, entuzijazma i borbe za ispravnu stvar stavljaju same sebe u nepovoljan položaj kao radnice te se samoeksploatiraju. Jednako tako u pokušaju da učine ono što treba učiniti organiziraju usluge za žene koje bi trebala organizirati država čime nenamjerno, a ponekad i nesvjesno zapravo pomažu demontiranje te iste socijalne države za koju se zalažu. Postavlja se pitanje do koje mjere će nevladine organizacije, feminističke ili bilo koje udruge, mijenjati državu, pa i na uštrub vlastitih radničkih prava i u kojem trenu je potrebno reći dosta.
Mario Kikaš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju je govorio o povijesti socijalne države i tendenciji njenog rastakanja u posljednjih 30 godina. Govorio je o ideji reformizma koji u Hrvatskoj uvijek podrazumijeva isključivo smanjivanje javne uprave i fleksibilizaciju socijalnih usluga pa se tako u ime te fleksibilizacije iz sustava uzimaju socijalne usluge i predaju organizacijama civilnog društva što pak dovodi do rastakanja socijalne države. Kroz transformaciju sustava socijalna skrb pružanje socijalnih usluga prenosi se na udruge, no istovremeno udrugama se ne doznačuju financijska sredstva koja bi bila primjerena obzirom na usluge koje se pružaju. Napomenuo je da uz klasične socijalne usluge kao što bi bila skrb i pomoć za osobe s invaliditetom ili skloništa za žrtve nasilja, organizacije civilnoga društva uskaču i popunjavaju praznine koje država ostavlja i u drugim segmentima, primjerice u obrazovanju, gdje u nedostatku građanskog odgoja i obrazovanja provode takve programe i zapravo rade posao države.
Siniša Miličić iz Regionalnog industrijskog sindikata govorio je o razlikama u sindikatima, što je potrebno da sindikat osnuje i kako sindikalno udruživanje funkcionira u teoriji a kako u praksi. Udruge su većinom male a za osnivanje sindikata mora postojati najmanje 10 radnika/ca. Pojedinci/ke se mogu pridružiti nekom od postojećih sindikata. Naglasio je kako je normativno uređenje djelovanja sindikata u Hrvatskoj na izuzetno visokoj razini, dok je praksa nešto sasvim drugo. Osvrnu se na rezultate istraživanja o neplaćenom radu u udrugama i nepoštivanju radničkih prava i izrazio zabrinutost da se takav način rada ne prelije iz okvira udruga i ne postane praksa u društvu proširivši se i na javni i na privatni sektor. Govoreći o prekovremenom radu, radu vikendom i općenito o obavljanju radnih zadataka u slobodno vrijeme, iskazao je nezadovoljstvo što je takav način rada postao uobičajen i dio radne i kulture.
Ova tribina otvorila je mnoga pitanja te će se organizacije i dalje baviti problematikom. Zaključak je da još uvijek ne postoji nitko tko će zaštititi radna prava osoba zaposlenih u udrugama. Potrebno je izgraditi i povećati kapacitete OCD-a i sindikata u zajedničkim akcijama zagovaranja promjena politika i bolju zaštitu radnika/ice u ostvarivanju socijalnih i ekonomskih prava.
Zabrinjavajuća je razina nepoštivanja radnih prava u organizacijama civilnog društva i nedostatak osviještenosti društva, ali i samih zaposlenika udruga o tome. Zaposlenici udruga svjesni su činjenica da, nakon što niti jedna razina prije njih nije pružila potrebnu uslugu, oni su ti o kojima ovisi zadovoljavanje potreba i stoga, bez obzira na sva financijska ograničenja udruga, odriču se svojih prava, a nerijetko i ulažu vlastite resurse u korist zajednice i društva.
